Kao što su najavili danas je kišna nedjelja. Idealno za spavanje ili ljenčarenje, ranojutarnje prevrtanje po krevetu. Je, kako za koga. Ja sam se pribudio u pola sedam i ko za vraga nisam više mogao zaspati. Najprije kava a onda pregled inboxa. Dobro je , bilo je samo tridesetak poruka. Među njima i ona urednika portala Dnevno.hr . Podsjeća me da je vrijeme za novu kolumnu. Piše da je dobio desetak upita čitatelja s pitanjem zašto nema mojih novih tekstova. Dobar  štos da me nagovori da i u nedjelju radim. Pomislih ajde, čovjek je uporan, moram nešto napisati. Tekst sam mu poslao prije ručka. Nakon toga odlučih odmarati, isključiti  računalo, ne upaliti Tv ili radio. Potpuno opuštanje.

Legoh u želji da zaspim. San ne dolazi a misli lete. Na što sve čovjek dođe kada tako opušten leži. Naviru sjećanja na svašta. Izmjenjuju s slika za slikom, brzinom munje.

U jednom trenutku slika doktora preda mnom. Kojeg doktora, pitate se sada? Pa Ive Sanadera.

Doduše, sada ga više nitko ne zove doktorom, sada je samo Sanader. A kada je bio gazda svih gazdi, zajedničari su morali stalno isticati DOKTOR Ivo Sanader. Nakon vrtinjaka ostao je samo Sanader. I nerado spominju to prezime. Kada baš moraju onda  ga zovu Bivši Premijer.

A kako su ga voljeli, do boli. Kada bi došao u Sabor pažljivo se pratilo kome će mahnuti rukom, kome namignuti. A vrhunac je bio kada bi pokretom ruke nekoga pozvao k sebi, pred onu klupu rezervirano za članove vlade. To je bio znak da taj „pozvanik“ uživa najveće povjerenje. I znak ministrima da ga imaju slušati. Koliko puta čuh njihove razgovore u pola glasa: jesi li vidio, opet  ga je zvao k sebi. I dok su „pozvanici“ likovali s osmjehom od uha do uha, neki drugi škrgutali su zubima. To škrgutanje bilo je vrhunac  iskazivanja nezadovoljstva.

Upravo ta slika se stvori u jednom trenutku pred mojim očima.

Em ti nedjelju i odmor kada ti lik doktora dođe pred oči.

A onda se sjetih da me prije nekoliko dana zvala jedna novinarka i pitala mislim li da bi Sanader imao pošteno suđenje u Hrvatskoj.  Otkuda sada to, pitam ja nju. Pa, kaže mi ona, protivi se izručenju jer tvrdi da u Hrvatsko neće imati pošteno suđenje.

Ako čovjek koji šest godina bio na čelu vlade kaže da sudovi i Hrvatskoj ne sude pošteno, valja mu vjerovati. Pa valjda on zna koga je (p)ostavio u pravosuđu. I kako sustav funkcionira. Kako se vode istrage, pišu optužnice i presude. Kako ne vjerovati čovjeku koji je odlučivao o svemu? Ako on ne vjeruje u naše pravosuđe, onda tu ima nešto.

A sjetih se tada još jednog njegovog drugara koji također ima probleme s hrvatskim  pravosuđem. Ni on ne vjeruje baš svima. Točnije, ne vjeruje onima koji su vršili kriminalističku obradu prijave protiv njega. Pogađate, ne vjeruje policiji. Evo što kaže:

Ni gospodin Bačić niti ja ne osjećamo se krivima. Neću si oprostiti što sam kao zastupnik digao ruku za novi ZKP i za to da se ova istraga vodi na ovakav način jer je to za Hrvatsku definitivno prerano. Uskok je svjesno zanemario činjenice koje idu u prilog nama, a ovo je politički progon koji s profesionalnošću nema veze"

http://www.monitor.hr/clanci/roncevicu-i-bacicu-sudenje-29-sijecnja/27720/

I što sada? Ako čovjek koji je bio ministar policije javno kaže da su optužbe protiv njega montirane i da se radi o političkom procesu, valja mu vjerovati. Pa valjda on zna kako policija  i državno odvjetništvo vode istrage.